Povijesni razvoj osiguranja

Povijest osiguranja seže u daleku prošlost i usko je vezana za razvoj trgovine i prijevoz roba. Poznato je da su se oko 3.000 godina prije Krista u Kini oko rijeke Jangtze, na mjestima gdje je plovidba bila opasna, organizirali prvi primitivni oblici raspodjele rizika na način da su trgovci robu pretovarivali sa jednog plovila na više manjih plovila. Na taj način su se štitili od potpunog gubitka robe, a nastale gubitke su snosili svi trgovci zajedno tako da bi trgovcu koji je pretrpio gubitak ustupili dio svoje robe.

Hamurabijevim zakonikom (Babilon oko 1700 godina prije Krista) dane su prve pisane odredbe o solidarnoj raspodjeli rizika zbog napada pljačkaša prilikom prijevoza robe pustinjom te o odgovornosti graditelja za nekvalitetnu izgradnju nekog objekta.

Daljnjim razvojem pomorstva razvijalo se i osiguranje.

U Rimskom pravu uspostavljen je institut pomorskog zajma koji je postojao kao jedini oblik pomorskog osiguranja sve do 13 stoljeća. Vlasnik broda uzimao je pomorski zajam prije puta, a ukoliko bi brod i roba stigli neoštećeni na odredište, vlasnik broda vraćao je zajam uz ugovorenu kamatu.

U srednjem vijeku je poticano udruživanje trgovaca i obrtnika u cehove kako bi lakše međusobno snosili posljedice u slučaju požara, bolesti, smrti i sličnih neprilika. Isto se smatra početkom razvoja ostalih vrsta osiguraja (uz pomorsko osiguranje).

Za razvoj osiguranja bitna je odluka pape Grgura VII kojom je 1236 godine ukinuo praksu pomorskog zajma, a budući da su ugovarane kamate bile lihvarske. Umjesto pomorskog zajma uvedena je praksa fiktivnih kupoprodajnih ugovora. Tim pravnim poslom stranka bi prije početka plovidbe kupovala brod i robu uz obvezu da isplati kupoprodajnu cijenu samo ako brod i roba stignu na odredište. Pri tome bi prodavatelj broda novom kupcu davao određenu svotu novca (premiju) koja se ne bi vraćala. Upravo ovi ugovori se smatraju pretečom instituta osiguranja u suvremenom smislu.

Najstarija poznata Notarska isprava o pomorskom osiguranju je pronađena u Genovi i izdana je 23. listopada 1347 godine dok je prva samostalna polica osiguranja izdana 1384 godine u Pisi.

Vrlo značajno mjesto u razvoju pomorskog osiguranja pripada i Dubrovniku gdje je 1562 godine izdan Zakon o pomorskom osiguranju 'Ordo super assecuratoribus' koji se smatra jednim od najstarijih ako ne i najstariji zakonski akt koji sustavno regulira odnose iz osiguranja.

Daljni razvoj trgovine i seljenje glavnih trgovačkih puteva sa Mediterana na Atlanski ocean doveli su do formiranja novih svjetskih centara trgovine poput Engleske odnosno Londona koji je postao centar pomorske trgovine. Značajnu ulogu je odigrao Edward Lloyd u čijoj su se kavani 1686 godine skupljali brodovlasnici i trgovci te izmjenivali informacije. Uskoro su im se pridružili i induvidualni osiguratelji te počeli sklapati poslove osiguranja. Induvidualni osiguratelji su bili fizičke osobe sa određenim kapitalom i dobrom reputacijom. Posao je postupno doveo do potrebe udruživanja osiguratelja kod preuzimanja većih rizika što je vodilo do formiranja prvih osiguravajućih društava. Presudno je bilo osnivanje Lloyd's Underwriters Association odnosno udruženje induvidualnih osiguratelja – fizičkih osoba koje postoji i danas te predstavlja jedno od najznačajnijih svjetskih tržišta osiguranja. Razvoj životnih osiguranja je također vezan uz pomorstvo.

Poznato je da su prve ugovore o osiguranju života zaključivali pomorci kako bi se za njih mogla isplatiti otkupnina u slučaju zarobljavanja. Premija za takvu vrstu osiguranja računala se na temelju putovanja na koje su pomorci odlazili i u obzir nije uzimana pristupna dob osiguranika.

Kratkoročne police osiguranja bile su tipične za rane oblike osiguranja, za razliku od današnjih ugovora o osiguranju koji su dugoročni. Da bi se obvezali na dugoročne ugovore osiguravatelji su trebali točnu procjenu smrti osiguranika. Tako su 1693. godine sastavljene prve tablice smrtnosti koje postaju osnova za izračun premije osiguranja života. Tablice su bile izrađene samo na temelju statistike umrlih u četiri godine od 1687 do 1691 godine. Ubrzo nakon toga 1699 godine osnovano je i prvo društvo za osiguranje života pod nazivom Society for the Assurance of Widows and Orphans.

U 18-tom a naročito u 19-tom stoljeću dolazi do ubrzanog razvoja osiguranja. Počinju se primjenjivati aktuarski izračuni premije osiguranja te prilagođavati pravna praksa. Iako je prva polica životnog osiguranja sklopljena već 1536 godine, tek u to doba James Dodson je postavio osnovna načela za životno osiguranje koja u osnovi vrijede i danas.

Osiguranje u Hrvatskoj započelo je osnutkom osiguravajuće zadruge Croatia u Zagrebu 1884 godine za koju je temeljni kapital položilo zagrebačko gradsko poglavarstvo u sklopu borbe protiv ekonomske ovisnosti o strancima. U početku se zadruga bavila samo osiguranjem rizika od požara za grad Zagreb, a kasnije je proširila svoje poslovanje i na druge vrste osiguranja.